16. 5. 2011.

Slike iz proslosti II

Kako je protekao sam cin vencanja jedva i da se secam, ostala mi je samo slika ulaska u crkvu gde sam se pomolila Bogu da ako gresim u svojoj nameri pokaze neki znak pa makar se i oltar srusio na mene. Nista se nije desilo, samo njegov jak stisak ruke kao da je zeleo reci sada si moja za uvek.
 Ulazimo u restoran, muzika tresti, svi su veseli, puno nepoznatih lica koja nas pozdravljaju. Slepo slusam sve sto mi se kaze, sedi ovde, uradi ovo ovako, sada se slikaj, budi nasmejana. Uporno trazim ocev pogled ali on kao da skriva i bavi se gostima, muzikom i ostalim stvarima ne obracajuci paznju puno na mene.
Drugarice me zovu da ustanem i igram sa njima, ljubazno im objasnjavam da zbog trudnoce nisam bas raspolozena i da mi je najlakse da sedim. Sve me je nerviralo od njegovog zargljaja preko muzike do ljudi koji su nazdravljali u nasu cast.
Prosao je nekako i taj dan. Krenula sam sa njim kuci kada je poslednji gost izasao iz restorana posle par pesama otpevanih za mog oca koji je lupao case i plakao. Taj mi stres u petom mesecu trudnoce nije trebao ali i danas kada mi nije bas po volji setim se pesme koju su za njega pevali par puta za redom :"Eh sto nisam lancic mali od srebra i zlata, svakog dana nosila bih mene oko vrata...."

Нема коментара:

Постави коментар